Jelka kritike 01

Kritike

Na Jelkinim vedutama i pejzažima kuće se tiskaju, kule naginju, nebo kovitla; sve je živo, u pokretu.

Akademskog slikara Jelku Nešković-Dumović poznajemo po snažnom, spontanom rukopisu koji je ponela od svojih profesora, naročito od vrsne Zore Petrović, i obogatila ga individualnim senzibilitetom stvarajući lični, uvek prepoznatljiv likovni izraz.

​Za Jelku Nešković-Dumović možemo reći da je slikar boje. One čiste, snažne, nanete bogatim pastuoznim namazima, kojom prenosi na platno svu snagu doživljaja kreirajući dinamične kolorističke kompozicije. Na njenim vedutama i pejzažima kuće se tiskaju, kule naginju, nebo kovitla. Sve je živo, u pokretu. Sve je ekspresija i boja.

Poslednjih godina Jelka slika u tehnici pastela i ostvaruje osoben likovni izraz prožet lirizmom, kojem ne manjka snaga i smelost njenih ulja.

Jelka kritike 02

Taj čudesni kolorit osmišljava i oživotvoruje nedominantni crtež koji je tu tek da osećanjima da ritam.

Jelka kritike 03

Ishodište slikarstva Jelke Nešković-Dumović treba tražiti u njenom unutrašnjem bilu koje je probuđeno, oplemenjeno, često razočarano, ali i osokoljeno stvarnošću, mami najiskrenija osećanja pretočavajući ih u vatromete boja. Taj čudesni kolorit osmišljava i oživotvoruje nedominantni crtež koji je tu tek da osećanjima da ritam. Bogate, neprozirne, lelujave, širokim potezom kista nanete nijanse plavog, zelenog, razbuktalo crvenog, beličastog i žutog, pulsiraju i dominiraju sa platna izražavajući najtananija slikarkina osećanja. Jednom oživljen kolorit tek ponekad trpi osvežavajuću konturnu liniju. Oslobođen i ritmičan, potez kista ne trpi prividna ograničenja, naprotiv, jednom raskriljen i bojom osnažen on nastoji da izađe iz omeđanog okvira.

Lirskim jezikom oblikovana rečenica sažela bi sve na platnu zaustavljene nemire, vizije, osećanja, u tek nekoliko redaka nedovoljnih da opišu jedan život istinski posvećen umetnosti.

Stilski ujednačen, odan ekspresionističkom kazivanju slikarski izraz Jelke Nešković-Dumović mami nas da zaključimo besedu parafrazom Kunderine misli "nepodnošljiva lakoća slikanja".

Ikonografija kojoj je vreme utisnulo patinu i izreklo sud o značaju, a Jelka, dušu – snažan emotivni doživljaj.

Jelka Nešković-Dumović je tiha, nenametljiva. Nju kao da ne interesuju tokovi ovog današnjeg života. Isključivo slika iz potrebe, i svog zadovoljstva, a ne slave radi. O njeno delo se stoga nisu okrznula strujanja savremenog života i likovnog pomodarstva. Ona stoji stameno na svom putu, na putu za koji možemo sa sigurnošću reći – Jelkinom. Ona ima svoje vidokruge kojih se ne odriče, jer bi se, samim tim, morala odreći same sebe. Zrela i bujna umetnička opservacija specifičnog pogleda, načina razmišljanja i reagovanja – uslovila je jednom rečju istinsko stvaralaštvo trajne neprolazne vrednosti.

​Gusti pastuozni namazi, široki pokreti, jarke boje sa nezaobilaznom plavom – zelenom, pa opet zeleno – plavom, sa žutom koja deluje kao simbol, kao znak – da treba dati akcenta čvrstoj kompoziciji, sigurnom potezu. Sigurno je da platna Jelke Nešković-Dumović deluju snažno, da njen opus ostaje simbol unutrašnje kohezije i pre svega stvaralačke koherencije.

Idemo li još dublje analizirajući i motive koji su na platnima – srećemo mnogo Zemuna, Kule, portreta, životinja, ptica...

Ikonografija kojoj je vreme utisnulo patinu i izreklo sud o značaju, a Jelka, dušu – snažan emotivni doživljaj.

Jelka kritike 04

Toliko nonšalancije u uobličavanju osnovnih elemenata jednog konkretnog prizora retko je videti.

Jelka kritike 05

Jelka Nešković-Dumović na temu "Jesen u ritu" slika pejzaž u jednom dahu. Toliko nonšalancije u uobličavanju osnovnih elemenata jednog konkretnog prizora retko je videti.

Kompozicija kao da odiše dubljim nemirom autora. Ekspresionizam ima nekoliko podvarijanti likovnog gesta i namere jedva zavisno od predstave koju autor namerava da oblikuje.

Ono što slikarstvo uvodi u sferu ambivalentnih fenomenologija jeste to što, uprkos svih uslovno-posledičnih efekata, uspeva da iznedri ostvarenja koja, za divno čudo, poseduju autonomna značenja i upečatljive estetske vrednosti. Otud visoka ocena za Jelkinu neuobičajenu haiku-sliku na temu jeseni u ritu.

Osobena pojava u domaćem slikarstvu.

Jelku Nešković-Dumović sam znao odavno. Više se ne sećam kad sam je i kako upoznao. To i nije tako važno, tek na mene je, verujem i na druge, ostavila neizbrisiv utisak. Ona je plenila svojom iskrenošću i na okruzenje uticala toplinom nepatvorenog duha. Sticajem posla, kojim se bavim, posebno sam bio impresioniran stvaralačkom veštinom koju je pokazivala tokom slikanja. To se uverenje potvrdilo dosta puta. Tu i tamo smo se sretali i, na moje zadovoljstvo, imao sam priliku da izbliza pratim šta i kako radi. U tom pogledu bila je osobena. Pre svega, ističem svet kojim je bila inspirisana, koji je krepio njena interesovanja. A on je bio nekako neobičan. To su bili jednostavni motivi, deo njene i naše svakodnevice. Ipak, Jelka je bila među retkima koja ih je primećivala i koristila za likovnu opservaciju.

Najvećim delom bila je zaokupljena motivima Zemuna, pojedinim detaljima arhitekture ili, pak, uočljivim zdanjima koja su joj pivlačila pažnju. Uz njih je, gotovo kao simbol, vezivala ili osobno slikala petla, dok je nešto ređe bila okupirana mrtvom prirodom, cvećem, po nekim aktom i portretom.

Ne samo to, ona je znala da date motive oblikuje na jednostavan način. Nije bila u pitanju faktografska opservacija viđenog, već smišljena transformacija u kojoj je moglo da se zapazi njeno slikarsko umeće. Ono se odlikovalo sasvim uprošćenom percepcijom oblika. U njenim radovima je sve bilo svedeno na primarna obeležja u kojima se nije gubio osnovni smisao predmeta. Dabome, njegovi obrisi su opstajali u naznačenoj konstrukciji i omeđenoj površini, koji su se pretvarali u primarno likovno i značenjsko stanovište. Kao osnovno sredstvo izvođenja koristila je liniju i potez. Izvedenim senčenjima, na nekim mestima je bogatila smisao dela. Jelka je time uspevala da proširi i delom upotpuni sadržajni prosede do koga je držala. Nema sumnje, vizuelna datost je bila vazan pokretač njenih ideja. Od toga je sve počinjalo i na toj razini se sve završavalo.

Treba istaći da je ona jednako dobro mogla da se izrazi u raznim materijalima, ipak, čini se, najviše su joj odgovarali ulje i pastel.

Rečju, Jelka Nešković-Dumović ostaje u našem pamćenju kao slikarka koja je živela za umetnost. Njoj se, bez rezerve, posvetila do poslednjeg daha. U nasleđe je ostavila zamašan i prepoznatljiv opus, kojim je obogatila kulturu kojoj pripada. One koji su je znali, zadužila je da istraju u sećanju na čoveka, retko plemenite prirode. U to ime, treba odati priznanje njenoj porodici, koja je smogla snage, da priredi izlozbu njenih radova, još više, da kulturnoj i, dabome, stručnoj javnosti, koliko je moguće, osvetli delo, što ga je ostavila u nasleđe. Ovo pokazivanje će, svojim značajem, nema sumnje, doprineti da Jelka zauzme zasluženo i trajno mesto u tokovima novije srpske umetnosti.

Jelka kritike 06